Nakon Mimohoda hrvatske časti misno slavlje u Zrinu misno slavlje predvodio je bjelovarski biskup Vjekoslav Huzjak u zajedništvu sa sisačkim biskupom mons. Vladom Košićem.
Govor župana Ive Žinića, koji je održan tijekom komemoracije prenosimo u cijelosti: „Odmah na početku moram izraziti veliko zadovoljstvo što je upravo Sisačko-moslavačka županija pokrovitelj komemorativnog obilježavanje 72. obljetnice stradavanja branitelja i mještana Zrina.
Danas se sjećamo ubijenih u Zrinu i tragičnog stradanja Hrvata Banovine. Sjećamo se 9. rujna 1943. godine, dana kada je nestalo mjesta Zrina i velikog broja njegovih stanovnika.
Dan ranije, Na Malu Gospu 1943., zadnji put su se oglasila crkvena zvona pozivajući Zrinjane na odavanje počasti njihovoj miljenici i zaštinici Gospi. Zadnji put je održana procesija kod crkve Svete Marije. Nakon toga nastaje mrak, nestaju ljudi i crkva, a jauk Zrinjana poletio je u nebo.
Zločinci su bili sigurni da je to kraj svega.
Srušili su ponosne i prkosne zvonike koji su, visoko se uzdižući u nebo, pozivali Zrinjane k sebi u vremenu i nevremenu, u radosti i tuzi, u miru i ratu, u životu i smrti.
Rušili su i palili naše crkve, ubijali naše ljude, želeći im zatrti svaki trag postojanja, misleći da tako nestaju ljudi i vjera.
No, unatoč svemu i ljudi i vjera su opstali, a crkvu ćemo sagraditi novu. Ovdje je crkva Našašća Svetog Križa stajala stoljećima i stajat će opet za nova stoljeća.
Dragi moji preživjeli Zrinjani i potomci Zrinjana koji ste rođeni daleko od svoje djedovine, vaša današnja nazočnost dokaz je neuništivosti naroda i njegove vjere.
Zločinci su se prevarili, jer, evo nas ovdje sa sjećanjima na ubojstvo gotovo svih muškaraca Zrina, rušenje i paljenje kuća, na progon preživjelih koji su kasnije sprječavani vratiti se na svoje i u svoj dom.
Prošli ste tegoban i mukotrpan put, o kojem se nije smjelo ni govoriti, a kamoli svjedočiti.
Potomci zločinaca sve su to ponovili i 1991. godine, a žitelji Banovine opet su prošli tragičan put koji ste vi prošli 1943. godine.
Ipak, evo nas ponovo ovdje s velikim ponosom i porukom - pravednike nitko i nikada ne može pobijediti i zatrti.
Zrin je danas mjesto hodočašća, sjećanja i ponosa, a vi dragi moji Zrinjani došli ste na svoju djedovinu noseći u sebi tugu, ali i radost što smijete doći u svoje mjesto i što smijete govoriti o svom stradanju.
Stradanja vaših predaka i njihova žrtva najava su budućnosti i životau ovim prostorima.
Vi ste ovdje domaćini jer tu su vaša ognjišta, a mi ćemo se kao gosti sami pozvati i reći: Vidimo se i dogodine!“
